KOLIKO RADIŠ, TOLIKO IMAŠ

Koliko radiš, toliko imaš, rečenica je koja najbolje objašnjava razloge zbog kojih su Jelena i Dragoljub Savić, pre tačno dve decenije, pokrenuli sopstveni posao.
Koliko radiš, toliko imaš, rečenica je koja najbolje objašnjava razloge zbog kojih su Jelena i Dragoljub Savić, pre tačno dve decenije, pokrenuli sopstveni posao.
- Bilo je to strašno vreme. Početak 2000. godine. Iza nas su bili ratovi, sankcije, bombardovanje, nestašice a budućnost je početkom novog veka i milenijuma bila neizvesna. Oženio sam se i našli smo se pred dilemom: ili da idemo iz zemlje, kao što su to učinili i planirali mnogi naši prijatelji ili da započnemo neki sopstveni biznis. Odlučili smo se za ovo drugo, i 23. februara 2000. godine otvorili svoju prvu radnju.
Ovako preduzetničku priču porodice Savić iz Tomaševca, pod imenom „Agrotrend“, počinje Dragoljub Savić, glava porodice. Biznis je registrovan na suprugu Jelenu, a kako je stasao za posao, u porodični biznis uključio se i 20-godišnji sin.
- Odluka je bila teška ali se na kraju pokazala kao dobra. Odnosno, zbog takve odluke se nismo pokajali, ističe Dragoljub.
„Agrotrend“ je trgovinska firma registrovana za trgovinu na malo.
- U radnjama imamo sve što jednom selu treba. Mi smo i gvožđara, i knjižara, i farbara, imamo i građevinski materijal… Jednom rečju, kod nas gotovo svi meštani mogu da se snabdeju potrepštinama (da nisu hrana), a da ne moraju da idu u grad, kaže Dragoljub. Sada imamo tri radnje, osim ove u Tomaševcu, imamo radnju i u Orlovatu i Botošu. Širok asortiman, na koji smo primorani, veliko je opterećenje, lager je veliki za nas, ali drugačije ne može. Zato smo svi uključeni u posao i radimo puno, ali nismo u situaciji da zaposlimo još radnika. Da imamo još 3,4 radnika, nama bi život bio lakši, ali situacija je takva kakva je i nema nam druge, ističe Dragoljub.
Selo bi moglo biti odlično mesto za život, samo kad bi država stvarno rešila da se selom bavi na pravi način.
- U selima je sve više starih. Mladi odlaze ili u gradove ili u inostranstvo. Dvadeset godina kasnije, mladi su u istoj dilemi u kojoj smo mi bili. Naš sin je odlučio da ostane na selu. Uključuje se u već razrađeni posao, a kako imamo voćnjak, sad smo u fazi izgradnje destilerije, čime bi se sin bavio. Ja stalno tražim i izmišljam nešto novo, jer samo tako danas može da se opstane. To ima veliku cenu, jer se nama privatni posao pretvorio u privatni život. U ovakvim poslovima, od kojih zavisi egzistencija cele porodice, ništa se ne sme prepustiti slučaju. S druge strane, ono ili-ili sa početka priče, nama je obezbedilo život u vrlo teškim vremenima, naglašava Dragoljub.
Savići imaju i kćerku, koja je trenutno u Karlovačkoj gimnaziji, na smeru za italijanski jezik. Kakvi su njeni planovi, još je rano govoriti.
- Dve decenije preduzetništva doneli su mnogo lepog i dobrog i mnogo teškog i manje lepog u naše živote. Pokajali se nismo a sinu smo rekli, ukoliko želi da nastavi našim stopama, pružićemo mu svu podršku. Ono što je naučio od nas jeste da koliko radiš, toliko imaš, zaključuje Dragoljub Savić.