ŽENE NA SELU: RADNI DAN OD JUTRA DO SUTRA

Na selu žive hrabre, preduzimljive žene koje su stvari uzele u svoje ruke i odlučile da žive od onoga što rade i proizvode. I ne samo to. Na selu postoje žene koje su odlučile da mesto u kom žive učine mestom dobrim za život i drugih i da svojoj ali i drugoj deci omoguće uslove za život, ako ne iste a ono bar slične životu kakav imaju njihovi vršnjaci u gradu.
Na selu žive hrabre, preduzimljive žene koje su stvari uzele u svoje ruke i odlučile da žive od onoga što rade i proizvode.
I ne samo to.
Na selu postoje žene koje su odlučile da mesto u kom žive učine mestom dobrim za život i drugih i da svojoj ali i drugoj deci omoguće uslove za život, ako ne iste a ono bar slične životu kakav imaju njihovi vršnjaci u gradu.
Jedna od takvih žena je Dragana Žegarac.
Rođena u Tarašu, posle udaje nekoliko godina živela je sa suprugom u gradu.
No, ubrzo su Žegarčevi shvatili da u gradu nemaju šta da traže i da je selo pravo mesto za njihovu porodicu koja se povećavala.
Kupili su kuću i počeli da se bave poljoprivredom. Nešto su zemlje kupili, nešto uzeli u zakup.
Prevashodno smo ratari i povrtari, a onda i stočari, priča Dragana. Iako sam odrasla na selu, mnoge stvari nisam znala da radim. Na primer, morala sam da naučim da otelim kravu. Kod prve, mislila sam da neću preživeti, sada mi je to potpuno normalan i jedan od mojih poslova. Učila sam ili, bolje da kažem, učili smo svakodnevno. Najveći deo poslova radimo sami jer je na selu teško naći pomoćnu radnu snagu. Naša proizvodnja traje dvanaest meseci. Imamo krave, telad… Od polovine januara do polovine decembra imamo posla na njivama, jer nam je sva proizvodnja na otovrenom. Povrće koje proizvedemo prodajemo na zrenjaninskoj pijaci. Dan nam traje od ranog jutra do večeri. Ali nikada se nismo pokajali, kaže Dragana Žegarac.
Pored svog posla na njivi i u štali, pa onda u kući, Dragana ima troje dece i deo dana mora da posveti njima.
Zato se, zajedno sa svojim prijateljicama, meštankama, izborila da se u selu otvori vrtić.
Danas Taraš izgleda mnogo drugačije nego kad smo se mi vratili. Ima mnogo mladih, porodice imaju po dvoje, troje pa i četvoro dece. Hteli su da nam zatvore školu jer nije bilo dovoljno đaka, a sada ih ima toliko da nema razloga za brigu. Izborili smo se, pre svega mame, za vrtić za mališane od 3,5 do 5 godina. Pomogao nam je i UNICEF. Sada u vrtiću ima 20 mališana, 16 devojčica i 4 dečaka. U selu može jako lepo da se živi i mnogi bi se mladi vratili, a neki, koji razmišljaju da odu, verovatno bi ostali. Samo im je potreban vetar u leđa, nešto od čega bi počeli. Zato se borimo i dalje. Već imamo plan šta ćemo ali o tome kad dođe vreme, završava Dragana Žegarac.



